O umijeću svakodnevnog pokreta

Dragi moji prijatelji i čitaoci, ovim blogom Vas pozivam na putovanje s ciljem ostvarenja umijeća svakodnevnog pokreta. Prije nego se upustimo u avanturu ostvarenja umijeća svakodnevnog pokreta dozvolite mi da se predstavim.
Zovu me Dijana, a kada sam bila mala jedan dječak, kojem sam nažalost zaboravila ime, nije mogao izgovoriti moje ime pa me je prozvao Dinaja, i to neka bude ime s kojim me možete prozvati osuditi, kritizirati ili mi dati neku pohvalu.
Već "godinama" radim kao diplomirani fizioterapeut, uža specijalizacija kineziterapija, terapija pokretom. Pokret je tako postao moja "ljubav", a svakodnevni pokret, to siroće među pokretima, moja opsesija. Iz tog razloga sam napisala knjigu "Umijeće svakodnevnog pokreta". Teško je nakon tisuće pročitanih knjiga sve naučeno i zapamćeno prevesti na jeziksvojih neurona i napisatineštosvoje a pri tome ne povrijediti izvor. Treba troniti u odaju ogledala i odjeka, osluhnuti tišinu i onda pisati.

Iz moje odaje tišine

Svaki je kreativni čin lutanje putevima već od nekoga ucrtanim, a onda otvaranje zvjezdane staze ka sebi samome. Traženje odgovora na već davno postavljeno pitanje, kako ostvariti svoje nadahnuće a da ne povrijedimo izvor, kako odstupiti od poznate verzije, a da inspiracija ne dobije heretički prizvuk. Uroniti u stoljetno djelo Gašpara noćnika, nosi u sebi uvijek nešto hereze prema izvoru, ali osjetiti snagu pišćeva izričaja i pretvoriri je u jezik svoje duše, ispisati već napisano zvjezdanim slovima svog unutarnjeg neba je hrabrost koja nas uvodi u dubine umijeća i uči poniznosti, vrednovanju djela iz kojeg crpimo kapljice nektara za svoju svjesnost.

Naša stvarnost je mirisava čaška puna mjesečeva srebra i zvjezdanog praha, šapće pisac u besanu noć. On snenim očima zatvara prozor koji u žutom svetokrugu okana zacrtava znamen crnog snoviđenja. Pričinja mu se da u tmini čuje noćnog bauka koji se šulja i hrani uljem iz njegove svjetiljke.

 Sjećam se vremena oluje ruža kada sam u svakoj noćnoj leptirici naslućivala vampira koji je stigao da mi truje krv i krade san. Gotička soba tog vremena, odaja užasne, neželjene tišine se pretvarala u gubilište želja, stratište žudlji i zvukovi noći su bili uspavanka dadilje koja je pjevušeći zibala mrtvorođenu ljubav u koljevki srca. Osluškivala sam tminu noći i čula kucanje odbjegle ljubavi zatvorene među hladne zidove u podkrovlju svijesti. A onda je iznenada sa slike na zidu sišao osmijeh u moj svijet. Zaustavio se treptajem noćne leptirice na laticama duše, na vratima svijeta satkanog od samosažaljenja, strahova i tuge i otvorio srcu put ka svilenkastom putu oslobođenja od noćnih mora. Danas uranjam u sliku gotičke sobe i osjećam secesiju duše, uvijek novi zagrljaj mudrosti i znanja, uvijek novo iskrenje  noćne tišine. 

Leptirice izranjaju iz čahure mjesečeva srebra i kapljica rose. Sletaju na moj dlan i ostavljaju kristale iz kojih izrasta ljubav u svoj svojoj ljepoti i pita me, gdje ti je duša? Moja duša više ne bježi kroz paučinu sutona, ona ostaje tu u zlatnoj koljevci od snova, ona je uvijek tu i čeka da ju povedeš na ponoćni bal, da joj dozvoliš da uranja u svjetlosni zagrljaj tvog umijeća življenja.

 

U noći punog mjeseca...

U noći punog mjeseca mirni nemiri,

u trojstvu zbilje san, budnost i život.

Ljubav na pijedestalu vremena,

ja na stubu srama,

porota odlućuje.

 

Željela sam zaboraviti ljubav,

duša nije odustajala,

srce je mjenjalo ritam,

znakovi kraj puta su nestajali

uzdasima boli.

 

Nedosanjani san, neostvarena želja,

nebitnost htijenja,

a želje se gomilaju. 

 

U geometriji nesklada

krug istine i

bol, ta nepozvana gošća na

slavlju osjetila.

Osjećam glad za snovima,

trenutak samoće.

U noći punog mjeseca

sukob svijesti i podsvijesti,

lednica nestaje u dubinama,

osjećam hladnoću

podmorja.

U zaleđenom ikosaederu

nestaju odkucaju srca,

utihnula je radost nadanja,

plameni jezici dopiru do nutrine,

Heraklitova istina.

Iz vatre je sve nestalo. 

Preživjela sam  tihe lomaće,

sišla sa stupa srama,

šarana tragovima lubavi

uronula u sveto trojstvo zbilje. 

 

Ja, moje tijelo i svijet u kojemu živim, vječno trojstvo svakodnevice, prostranstvo sna koje teži buđenju, postavlja pred nas, svaki dan iznova, temeljna pitanja:

Što je to," ja"; Što je to "moje tijelo"; Što to čini «svijet u kojemu živim»?

 Prostor u kojem dišem, sanjam, spavam… prostor u kojem odluih živjeti ljubav… 

Ona davna noć punog mjeseca, puna mijena plime i oseke, mirnih nemira je ostavila trag u pijesku mog vremena…

 

Dijana Jelić… kolaž stihova iz zbirke odakle dolazi ljepota“, Zagreb 1987 i djelića teksta iz knjige „Umijeće svakodnevnog pokreta, Zagreb, 2006

 

 

U knjigu "Umijeće svakodnevnog pokreta" sam sažela sve svoja osjećanja osjećaja, davno napisane pjesme i svo svoje znanje i iskustvo.
Poslije promocije knjige sam dobila ohrabrujuće pismo od gospođe i gospodina Kostović, vrhunskih znanstvenika u podrućju istraživanja mozga.

Postovana gda Dijana,
Zelimo se ovim putem zahvaliti na vasoj knjizi koju nam urucila gda Ana Buneta. Sa zanimanjem smo procitali knjigu koja nas je odusevila iz nekoliko razloga. Prvo je osebujan pristupu fizioterapiji u svakodnevnomzivotu. Kao drugo, ali po nasem dubokom uvjerenju jos vaznije je spoznaja da iz svake vase poetski oblikovane recenice stoji veliko iskustvo,kao i poznavanje anatomije i fiziologije covjeka. Kao trec'e knjiga sadrzava sve bitne elemente koji je cine strucnom i visoko profesionalnomkao sto su pojmovnik i navodi suvremene literature iz podruc(ja fizioterapije.Na kraju zelimo istaknuti da smo ponosni sto ste prve temelje iz fizioterapije stekli na Zdravstvenom Veleucilistu u Zagrebu, sto vas jeodredilo u smjeru vase uspjesne profesije sve do danas.
Uz srdacne cestitke i mnogo uspjeha i u buducnosti
prof. dr. Ljiljana Kostovic-Knezevic
akademik Ivica Kostovic
Sveuciliste u ZagrebuMedicinski fakultet

A onda je stigla još jedna recenzija
Tihomir Nuić:
Čovjek je čudo stvoreno da misli. I to je njegovo cijelo dostojanstvo - kaže Blaise Pascal. A njegova veličina je u tome što je kadar spoznati svoju bijedu, kaže isti mislilac. To su dva izazova za čitatelje knjige «Umijeće svakodnevnog pokreta» Dijane Jelčić. Ona čitatelja poziva da misli i otkriva svoju veličinu i promišlja svoju bijedu. Čovjeku je toliko toga dano da mu je gotovo sve samo po sebi razumljivo: on hoda na nogama, služi se rukama, okreće glavu, nosi teret na leđima, pada i diže se, a da pritom uopće ne pomišlja upitati se koji je pokret za što najprimjereniji. Sve se odvija automatski, bez uporabe glave. Istina je da čovjek ne mora znati kako je konstituiran da bi normalno živio i obavljao svoje poslove, ali ništa manje nije istina da veliki broj ljudi posjećuje i plaća raznorazne terapije, jer ne posvećuje potrebnu pažnju dijelovima svoga tijela. Kad bi pojedinci samo jedan dio vremena, kojega ulažu u uljepšavanje auta, posvetili sebi, bilo bi puno manje bolova u kralježnici, u križima itd. A kad bi proučavali svijet u kojemu žive onim intenzitetom kojim studiraju ceste po kojima će se voziti do cilja, zacijelo bi dublje upoznali svijet svoga tijela i svoje misli, te svijet kojim su okruženi, njegovu kulturu, civilizaciju, religiju i njegov odnos prema univerzumu.Jer sam ono što mislim, želim i osjećam, ja postojim i krećem se. Misli, osjetila i osjećaji su jezgra moga živoga bića, koja kreira (savršene) pokrete. Pokreti moga tijela su, dakle, čini moga stvaralačkoga duha, onoga igrača u meni (homo ludens) koji je pretpostavka svim daljnjim povoljnim atributima. Ja imam svoj ritam, svoje držanje, svoj pokret. Sve terapije i tehnike su uglavnom «grupne», a pojedinac posjeduje osobni ritam i dinamiku pokreta. «Koliko ljudi, toliko pokreta i toliko o njima ispričanih priča» - kaže autorica. Pošto današnje fizikalne terapije (prakse) redovito imaju premalo vremena za pojedinačnu sudbinu i njezine probleme, Dijana Jelčić poziva pojedince da se osvjeste, da se suoče sa sobom i da počnu promišljati svoje pokrete.To je zapravo poziv na dijalog sa samim sobom, da bi se samog sebe što bolje upoznalo i prema sebi pažljivije odnosilo.Osim nekih nužnih anatomskih pouka o tome što je aksis, aleph, atlas, zdjelica, kralježnica, zlatni rez, stopalo, šaka i sl., autorica nas podsjeća na naše emocije (emocionalno pamćenje, emocionalni um), na misao (misaone slike i misaoni um), na osjetilnost, na utjelovljeni um kao na ono emotivno, misaono i mudro u nama. Utjelovljeni um je zapravo zajednička energija emotivnog, misaonog i egoističnog uma kojom spoznajemo, osjećamo razumijevamo, pamtimo, sjećamo se. Sve ovo zajedno i još puno toga čini tek jednu cjelinu - ljudsko biće, čiji je bitno dio tijelo. A cjelina nije tek puki zbroj djelova, nego puno više. Za ilustraciju gore rečenoga, citiramo iz knjige: «Sve nama danas poznato sastavljeno je od atoma i praznine koja im omogućuje vječno gibanje, a ta je praznina ispunjena energijom koja se oslobađa upravo njihovim gibanjem... Stvorimo li dinamičku sliku modela atoma kao slikovit izraz tijela, ona postaje slična minijaturnome modelu sunčanog sustava. Kod atoma je središte jezgra, kod sunčanog sustava sunce, a kod tijela zdjelica, spremište naše životne energije, oko koje se ostali dijelovi raspoređuju u kružnicama, elipsama, valovima i spiralnim zavojima. U takvoj misaonoj slici naše tijelo postaje univerzum u univerzumu, a mi ujedinjeni u tijelu, stopljeni s univerzumom, slijedimo prirodne zakone koji nas stvaraju» (str. 115).Dijana Jelčić se nije samo posvetila pokretu u svojoj praksi, nego u svojim mislima traga za njegovim umijećem, njegovom mudrošću i njegovom složenošću. Svojom nas je knjigom odvela u svijet u kojem otkrivamo važnost pokreta ne samo u svakodnevnom kretanju nego i u mišljenju i stvaralaštvu čovjeka uopće. Konzultirala je anatomiju, evoluciju, kulturu i znanost, propitivala civilizaciju, u kojoj živimo reducirani na korisnu ili nekorisnu robu, i napisala nobičan zapis o čovjeku kojega nesebično moli da počne rabiti glavu kao glavnog pokretača svega. Ovoliki trud nije mogla pokrenuti radoznalost. Puno više je posrijedi ljubav prema velikom čudu - čovjeku, koja je Dijanu Jelčić povela u pustolovinu novih svjetova kao nekoć i naše hrvatske humanističko-renesansne filozofe. Unatoč nekim sitnijim nedostatcima i propustima, uglavnom tehničke naravi, najtoplije preporučujemo ovu knjigu - koja nije priručnik nego poziv na suputništvo - svim ljudima koji se za se zanimaju!
Jelčić Dijana: "Umijeće svakodnevonog pokreta" Kapitol, Zagreb 2006 (str. 214)

Knjigu sam pisala za vas dragi moji prijatelji i za vas dragi moji čitaoci. Njome sam željela u vama probuditi želju za promjenama, želju za oslobađanjem od stećenih ili usvojenih nepravilnih pokreta.

http://sve-sto-vas-zanima-dinaja.blogspot.com/